Bila jednom davno zemlja u kojoj su ljudi nosili kamenje. Svaki kamen predstavljao je osjećaj—radost, tugu, ljubav, strah. No, jedan kamen nitko nije vidio, a svi su ga osjećali. Bio je to težak i hladan, nevidljivi kamen. Zvao se kamen krivnje.

U toj zemlji živio je Đuro. Đuro je bio dobar i ljubazan dječak koji bi uvijek pomagao drugima. Često se pitao zašto osjeća težinu u prsima iako sve radi ispravno, po pravilima. To nešto ga je povremeno znalo pritisnuti do te mjere da bi jedva disao.

Jednog dana, dok je sjedio pod starim drvetom, prišla mu je mudra starica. Pogledala ga je duboko u oči i rekla: “Zašto nosiš kamen koji nije tvoj?” Đuro je bio zbunjen. “Ali ja ne nosim nikakav kamen,” odgovorio je. Starica se nasmiješila. “Ne vidiš ga, no, osjećaš ga. To je Kamen Krivnje. Nosimo ga kad mislimo da smo zakazali, čak i kad nismo.” “Ali zašto ga nosim?” upitao je Đuro. “Svi mi govore da sam dobar, trudim se svima pomoći najviše što mogu.“ Nosiš taj kamen jer si zaboravio jednu stvar,” rekla je starica. “Zaboravio si da ne moraš biti savršen. Ovdje si da budeš iskren i istinit, da budeš svoj.”

Đuro je zatvorio oči. U tom trenutku vidio je slike—trenutke kad je mislio da nije dovoljno dobar, kad je osjećao da je iznevjerio nekoga, iako to nije bila istina. Shvatio je da je svaki put, kad bi pomislio da je učinio nešto loše, dodavao mali kamen u svoju torbu, sve dok nije postala preteška.

Starica je rekla: “Oprosti sebi jer si vjerovao da moraš biti savršen i svojim trudom zaslužiti da te vole pa kad bi pogriješio, krivio se” Ti nisi kriv, ti si dobar. „Kako da znam da sam dobar i da me Bog voli?“ upitao je staricu Đuro. „Pa, jer postojiš, ludice,“ odgovorila mu je starica. „Vidiš, sama činjenica da postojiš je dokaz da te Bog voli i da vrijediš. Bog ne radi greške. Da ne vrijediš, ne bi postojao.“

Đuro je duboko udahnuo. Osjetio je kako se kamen u njegovom srcu topi. Svakim izdahom postajao je sve lakši i lakši. Kad je otvorio oči, starice više nije bilo. Ostale se njezine riječi koje će pamtiti zauvijek: “Ti si dobar. Možeš pustiti kamen krivnje, ionako te samo opterećuje.” Od tog dana, Đuro je hodao lakše. I kad god bi se ulovio da se krivi, sjetio bi se da taj nevidljivi kamen nije njegov. Pa bi ga pustio.