Luka i Ana upoznali su se preko prijatelja. Prvih nekoliko tjedana sve je išlo brzo – poruke do kasno u noć, kave, smijeh, planovi za vikend. Ana je bila uzbuđena, mislila je da je napokon našla nekoga tko je vidi i čuje. A onda – tišina. Poruka ostaje bez odgovora, a poziv završi u govornoj pošti. Na društvenim mrežama Luka je aktivan, ali njoj ništa.

Ana prevrće po glavi:

– Jesam li rekla nešto krivo? Jesam li bila previše naporna? Možda nije spreman na vezu? Ana se osjeća izgubljeno. Njene prijateljice pokušavaju pomoći: – Ma on je samo još jedan kreten. Glavu gore.

Luka, s druge strane, sjedi s mobitelom u ruci i osjeća pritisak u prsima. Istina je, Ana mu se sviđa. Ali čim osjeti da se nešto produbljuje, u njemu se budi strah – od obaveze, od bliskosti, od vlastite nesigurnosti. Umjesto da to kaže, on bira nestanak.

Ghostanje nije nova pojava. Mnogi su prošli kroz isto. Nisu dobili odgovor, objašnjenje, zatvaranje. U toj praznini ljudi počnu sumnjati u sebe. Mnogi se zato poistovjećuju s Anom. S druge strane, Luka pokazuje poznat obrazac – kad je lakše pobjeći nego se suočiti. I on ima svoje razloge, ali izbjegavanje ne briše posljedice.

Ana: ostaje bez odgovora. U ulozi žrtve, traži krivnju u sebi. Preuzima odgovornost za nešto što nije mogla kontrolirati.

Luka: bježi iz situacije jer se osjeća ranjivo. U njegovoj glavi – on je žrtva mogućeg razočaranja. Nestankom, postaje zlikovac.

Prijateljice: pokušavaju pomoći, preuzimaju ulogu spasitelja. Ali pritom (nesvjesno) podržavaju sliku u kojoj je Ana pasivna.

Kao i uvijek u igri žrtve – nitko ne preuzima odgovornost. Svi štite sebe. I svi – ostaju na istom mjestu.

Tihana je ušla u vezu s Ivanom nakon završetka fakulteta. Bio je zabavan, pun energije i pažljiv. S njim je sve bilo novo, brzo i uzbudljivo. Osjećala je da ju vidi, da joj se divi.

S vremenom, Ivan je počeo tražiti sve više prostora. “Treba mi prostora,” govorio je, “da se saberem.” Tihana je pristajala. Mislila je da to znači zrelost — poštivati nečije granice. Kad bi se otišao sabrati, danima ga ne bi bilo, a ona bi čekala. Kad bi se pojavio, donosio bi joj darove, cvijeće, mazio bi je i šaputao riječi pune nade.

Njegove nestanke nije doživljavala kao odbijanje, nego kao njegovu prirodu. “On je takav. Samotnjak. Ima svoje faze,” govorila je prijateljicama. Kad bi ga pitala gdje je bio, odgovarao bi: “Ne guši me, ne moraš sve znati.” Godinama se vrtjela u tom ritmu: prisnost – distanca – sumnja – povratak – nada. Povremeno bi on nestao i na tjedan dana. Ponekad usred rasprave. Tihana bi ga čekala. Nije htjela biti “prenaporna”. Kad bi se vratio, sve bi bilo isto kao na početku. Nasmijan. Topao. Kao da ništa nije bilo.

Kad je prvi put pošteno pukla i rekla “dosta mi je”, i sama se iznenadila. Čaša se prelila. Nije se više mogla zadovoljiti njegovim mrvicama. Tada je znala da je gotovo.

Tihana - uloga žrtve —u nesvjesnom umu nosi uvjerenje da mora “zaslužiti” ljubav kroz strpljenje i prilagodbu. Njezina patnja joj daje osjećaj moralne nadmoći ("vidi koliko trpim"), ali ju također drži u pasivnosti.

Martina je godinama bila u vezi s Filipom. Na početku je sve izgledalo savršeno — pažnja, podrška, zaljubljenost. Ali s vremenom, Filip je počeo kontrolirati male stvari: kako se oblači, s kim se druži, kad se vraća kući.

Martina ga je opravdavala riječima: “On je samo nesiguran. Zna biti težak, ali voli me.” Kad bi stvari eskalirale, Filip bi je vrijeđao i ignorirao.

A kad bi se Martina distancirala, vraćao bi se s riječima: “Znam da sam pogriješio. Trebaš mi. Ne mogu bez tebe.” Taj krug se ponavljao godinama. _

Kad je konačno prepoznala obrazac, trebalo joj je još mjesecima da donese odluku. Odlučila je da ne želi više igrati ovu igru.

Martina je zaljubljena, vjeruje u drugu šansu, nada se promjeni. Mnogi ljudi ostaju u odnosima koji ih iscrpljuju upravo zbog toga — jer vjeruju da će se onaj drugi promijeniti. Njezina rečenica: “Zna biti težak, ali voli me,” zvuči poznato mnogima. Ljudi se bore između onoga što osjećaju i onoga što znaju.

Martina je u ulozi žrtve, njezina nemoć dolazi iz vezanosti i straha od gubitka.

Filip se stalno kreće između zlikovca (vrijeđanje, kontrola) i spasitelja (isprike, znakovi pažnje, emocionalne molbe).

Cijela dinamika funkcionira kao zatvoren krug. Kad god Martina pokuša izaći, Filip ponovno postaje “dobar” i povlači je natrag.

Ovdje nema fizičke prisile. Prisila je emocionalna — temeljena na osjećaju odgovornosti, krivnje i nade. To je upravo ono što čini igru žrtve snažnom: obje strane vjeruju da je ljubav opravdanje za bol.