Ivan: kreće kao žrtva gena, okolnosti i prehrane. Vjeruje da nema kontrole. To ga umiruje – ali i drži zarobljenim.

Kolegice na poslu: privremene spasiteljice. Tješe ga jer im je stalo, ali time (nesvjesno) potvrđuju njegovu nemoć.

Supruga: pokušava pomoći, ali ulazi u ulogu zlikovca. Ivan se osjeća žrtvom i prelazi u zlikovca – jer mu je lakše napasti nego slušati.

Lana ima tri godine i vrlo jasan cilj: želi sladoled. Ne sutra, ne poslije ručka. Sad. U sredini trgovine. I to onaj s plavim šljokicama i rogom od jednoroga.

Roditelji pokušavaju objasniti. Prvo mirno. Onda ozbiljnije. Onda pogledima. Ali Lana već vrišti. Nije to plač. To je sirena.

Ljudi gledaju. Neki suosjećaju. Neki kolutaju očima. Lana to zna. Uporna je.

"Hoću sladoled!" – viče.

Pet minuta kasnije – Lana hoda iz trgovine. U ruci ima sladoled. Mama šuti. Tata gleda u pod. Lana liže sladoled kao da se ništa nije dogodilo.

To joj je uspjelo i prošli tjedan. I onaj prije. Ima svoj sustav. I zna da radi.

Ivana već dvije godine pokušava pokrenuti novi projekt. Ima ideju, znanje, a i ljudi oko nje je podržavaju. No, svaki put kad krene — nešto stane. Ovaj put je to tehnologija. Prošli put joj se partner predomislio, a onaj put prije ju je obuzela ogromna sumnja pa je stala. “Možda još nije vrijeme,” vrilo joj se po glavi. “Trebam još malo pripreme.” “Kad budem potpuno sigurna…”

Ivana je u ulozi žrtve okolnosti — uvijek postoji nešto, neka okolnost izvana što “joj ne dopušta”.

Kad se pojavi netko tko joj nudi rješenje, ona ga vidi kao spasitelja — ali često se i povuče kad vidi da rješenje traži promjenu.

A kad sabotira vlastiti napredak, u njoj se pojavi unutarnji zlikovac — glas koji kaže: “Ti ionako to ne znaš, nisi spremna.” I tako igra postaje zatvoreni krug:

Početak → prepreka → opravdanje → osjećaj krivnje → nova nada → ista prepreka.