Zlatan Polugić je mladi kraljević. Spreman je za avanture. Vrijeme je da odigra ključnu ulogu svog života prije no što bude okrunjen za kralja Kraljevstva Blještavila. To je test kojeg samo najbolji od najboljih mogu proći. Prestolonasljednik. Od milja zvani Zlatni.

Princa iz kraljevstva Blještavila, Zlatnog, posjetio je duh Avanture. Bilo je to vrijeme koje vječno iščekuju svi mladići u kraljevstvu. Zlatan je dobio misiju. Misiju, koju samo najhrabriji u kraljevstvu dobije. On je bio taj jedini. Dovoljno hrabar prihvatio ju je odmah. Nije dvojio ni trenutka. Znao je da ima vječne supermoći kojima će pobijediti Crnog Jozu i stati mu na kraj. Oslobodit će stanovnike tako što će sve njihove probleme pretvoriti u zlatne poluge. Zlatnim polugama kraljevstvo će Problema postati zlatni wellness centar Kraljevstva Blještavila. Zlatan je izvrstan poznavatelj ljudske prirode. Jasno mu je što ljude pokreće. Zna njihove misli. Ljudima je ugodno u njegovom društvu.

Dok je Zlatan Polugić koračao kraljevstvom problema uzvikujući: „Dramatično zlato! Pozlatite svoje probleme! Zlatna poluga za problem! Problem za wellness! Dođite u Kuću zlata!, Jozo ga je posvuda nadvikivao: „Ljubitelji problema! Zabetonirajte svoje probleme! Besplatni problemi, stari problemi, crni problemi, španjolski problemi, žuti problemi, vrući problemi. Imamo svilene, baršunaste, konjske, krvave, mokre, hladne probleme! Najveći izbor problema!

Stanovnici su oduvijek i beskonačno padali na Jozine reklame. Zlatan mu je sad mrsio probleme. Nije shvaćao da ne shvaća da ne zna. Zlatanove moći bile su mu strane. Gledao je kako se sve u Kraljevstvu Problema mijenja. Uočavao je zlatne poluge posvuda. Osjećao se sada nekako drugačije. Nije mu više bilo važno. Promatrao je kako mu se ruke pozlaćuju.

Stanovnici Kraljevstva Blještavila bili su poznati po jednoj stvari: bili su jasni i iskreni.

Ujutro, kad bi se sreli na ulici, nisu govorili “super sam” samo da zvuče dobro. Ako bi netko rekao “Umoran sam danas”, ostali bi samo klimnuli. Znali su da je to normalno. Djeca su brzo učila da je iskrenost u redu. Ako im se ne da igrati, kažu: “Ne da mi se.” Ako im se spava, kažu: “Idem leći.” Nitko ih ne tjera da se pretvaraju.

Stanovnici su bili svjesni svojih sposobnosti. Znali su tko je dobar u čemu. Ako netko nije znao nešto, nije se sramio pitati. Ako je netko bio bolji u nečemu, drugi su to prihvaćali bez uspoređivanja. Kad se pojavio problem, nisu paničarili. Sjeli bi zajedno i gledali što mogu učiniti. “Ljudi, imamo ovo.” “Ajmo vidjeti što tko zna.” “Što je najjednostavnije prvo?” “Tko to može riješiti najbolje?”

Sve je išlo lako kad su zajedno. Nisu se međusobno optuživali tko je kriv. Gledali su samo što treba dalje. Jedni problemi su bili smiješni, a drugi vrlo jednostavni. Neki su bili veći, ali nije se dramatiziralo oko ničega. “Dobro, tu smo. Idemo redom.”

Zbog takvog načina, ništa se nije gomilalo. Nije bilo skrivenog bijesa, ni pasivne agresije, ni šutnje. Ako je netko imao loš dan, rekao je. Ako se netko naljutio, rekao je. Ako je netko bio sretan, isto je rekao. Nisu se iscrpljivali jer nisu trošili energiju na pretvaranje.

Najvažnije im je bilo da budu ljudi.

Kad bi Zlatan doveo nekoga iz Kraljevstva Problema, taj bi se prvo iznenadio. Nije znao što da misli kad bi mu rekli: “Dobro došao. Reci što ti treba.” “Kako si stvarno?” “Hajde, sjedni. Pojasni što te muči.” Neki bi odmah počeli plakati jer nisu navikli da ih itko čuje bez osude. Stanovnici Blještavila nisu to dramatizirali. Samo bi rekli: “Dobro je. Proći će. Tu smo.” I tako je i bilo.

U Kraljevstvu Blještavila živjelo se mirno i jednostavno.