Stanovnici Kraljevstva Problema nisu znali da su zatočenici Crnog Joze. Mislili su da su slobodni. Svaki dan bi radili isto. Jeli bi kad nisu gladni. Pili bi kad nisu žedni. Govorili bi da su dobro i kad nisu bili. Crni Jozo im je stalno bio blizu. Nisu ga uvijek vidjeli, ali su ga uvijek osjećali. Imao je svoj glas u njihovoj glavi. Taj glas je bio poznat i glasan. Znao je što treba reći da ih zaustavi čim krenu.

Kad bi netko počeo trčati, Jozo bi rekao: "Nema smisla, umorit ćeš se." Kad bi netko htio pjevati, rekao bi: "Ti nemaš glasa." Ako bi se netko poželio samo odmoriti, Jozo bi ga uštipnuo glasom: "Lijen si."

Stanovnici bi tada odustajali. Vraćali bi se navikama. Zatvorili bi prozore. Pustili bi televizor. Otvorili hladnjak. Nisu znali da se Jozo hrani njihovim ponavljanjem.

Najčešće su govorili: "Tako je kako je." Jozo je tu rečenicu volio. Svaki put kad bi je čuo, dobio bi novu snagu. Ponekad bi plesao po krovovima od radosti. No nitko ga nije vidio. Bio je brz. I taman.

Navečer bi stanovnici osjećali težinu. Nisu znali otkud. Nisu ništa teže radili, a sve ih je boljelo. Glava. Trbuh. Leđa. Srce. Pitali bi se zašto. Ali nitko ne bi dugo pitao. Jozo bi im odmah ponudio odgovor: “To su ti godine. I jer toliko jedeš.”

Stanovnici su sve manje pričali jedni s drugima. Svatko je mislio da samo njemu nešto ne valja. Nisu znali da svi osjećaju isto. Jozo im je rekao da će ih drugi ismijati ako kažu istinu.

Djeca su znala da nešto nije u redu. Ali odrasli su govorili: "Šuti, sve je u redu." Djeca su vremenom počela šutjeti. Naučila su slušati Jozu, iako mu nikad nisu vidjela lice.

Najgore je bilo kad bi se netko pokušao nasmijati bez razloga. Jozo bi odmah poslao misao: "Kako se možeš smijati, a njima je teško." I smijeh bi nestao. Kao da nikad nije ni postojao.

Tako su dani prolazili. Bez promjene. Bez boje. Bez pitanja. Sve dok jednog dana nije stigao miris. Nitko nije znao odakle. Bio je blag, ali drugačiji. Kao da je netko zaboravio zaključati prozor.

Njuše li Zlatana?