Sjećate se zagrebačkog zlikovca?

Početak školske godine u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi došao je s iznenađenjem. U razred je stigao novi učenik. Nitko nije znao tko je, ni zašto dolazi. Učiteljica ga je predstavila kratko i zamolila ostale da mu pomognu da se uklopi. Već prvog dana bilo je jasno da je drukčiji.

Desetogodišnji dječak bio je glasan, impulzivan, nasilan. I dok su druga djeca pisala, on bi lupao po klupi. Pravio bi čudne zvukove, upadao u prostor drugih, a povremeno i fizički napao učenike. Učiteljica je pokušavala ostati smirena. U početku ga je žalila. Ali kako su dani prolazili, strpljenje joj je kopnjelo. Posebno ju je uznemirilo njegovo seksualizirano ponašanje. Pitala se što se događa kod kuće. I odlučila – ne može sama.

Stručna služba škole uključila se, no ni oni nisu imali odgovore. Ravnatelj je kontaktirao Centar za socijalnu skrb. Odgovor je bio suzdržan. Problem je bio poznat, ali ne i rješiv. Jer dječakov otac bio je poznat. Utjecajan. Glasnogovornik moći. Kad bi se uključio, prijetio je tužbama, odvjetnicima, sankcijama. Svi su šutjeli. Nitko nije htio biti prvi koji će stvarno pokrenuti proces. Roditelji ostalih učenika više nisu mogli trpjeti situaciju. Djeca su im dolazila kući s modricama, strahovima i noćnim morama. Krenuli su redom – sastanci, pritužbe, dopisi Ministarstvu. Kad ni to nije upalilo, obratili su se medijima. Priča je eksplodirala. Država je saznala za "zagrebačkog zlikovca".

Ministarstvo je prvo ignoriralo. Pa onda pokušalo zataškati. Na kraju, nakon drugog vala pritiska, dječak je prebačen iz razreda. Obitelj je, pod pritiskom, odlučila otići iz zemlje.

Na prvi pogled – problem je riješen. Djeca su se vratila u školu. Razred se smirio. Učiteljica odahnula. No ostala su pitanja. Što se skrivalo iza zatvorenih vrata te obitelji? Što je to što nikad nije smjelo izaći na vidjelo?

Dječak je žrtva. Ali istovremeno – i zlikovac. Sustav ga nije štitio, ni druge od njega. Ljudi se prepoznaju u nemoći škole, u strahu roditelja, u šutnji Centra. Svi osjećaju da sustav radi selektivno. Da se za privilegirane pravila ne primjenjuju.

U ovoj igri, svatko prebacuje lopticu dalje. Svi čekaju da netko drugi donese odluku. Nitko ne preuzima odgovornost. I to je srž igre žrtve: "Ne mogu ništa." – postaje prihvaćeno stanje.

Na kraju, svi gube. A priča – ne završava. Ona samo mijenja adresu.

Filip je bio običan momak iz Splita. Nije imao lagan život. Njegova obitelj se raspala, otac nije bio prisutan, a majka je jedva spajala kraj s krajem. Imao je mlađeg brata koji je upao u loše društvo — počeo se družiti s dilerima i koristiti drogu.

Filip je gledao kako mu brat tone, pokušavao ga izvući, molio, prijavljivao prijetnje, ali nitko nije reagirao. Policija, centar za socijalnu skrb, sustav — svi su se pravili da to nije njihov problem. I kad čovjek predugo gleda nepravdu i nemoć, nešto u njemu pukne.

Jednog dana Filip je uzeo pravdu u svoje ruke — izašao je na ulicu i ubio trojicu muškaraca za koje je vjerovao da su odgovorni za bratovu patnju i prijetnje njegovoj obitelji.

Zašto ga neki vide kao heroja