Jelena već godinama radi u istoj firmi. Uvijek točno u minutu dolazi na posao. Tiha je. Djeluje skromno i nezaineresirano. Osjeća se nevidljivo. Kad god dođe novi projekt, Jelena kaže: “Ma dajte to nekome tko zna bolje.” Ako netko pohvali kolegu, ona šuti, pa slegne ramenima: “Mene ionako nitko ne vidi.” Kad nešto krene po zlu, kaže da nije do nje – “Šef mi je dao premalo vremena” ili “Da je kolegica napravila svoj dio, bilo bi okej”.

U početku su je kolege pokušali uključiti. Dali su joj manje zadatke, nudili pomoć. Ali s vremenom su je prestali zvati. Na sastancima bi sjela sa strane. Kad bi se dijelili zadaci, često bi pitala: “Trebam li i ja ovo?” I sve češće – ne bi trebala.

Jednom je stigao mail o internom natječaju za voditelja tima. Jelena ga je otvorila, pročitala – i zatvorila. “Nisam ja za to”, pomislila je. Par dana kasnije, dobila je mail da kolega Ivan, koji je tek dvije godine u firmi, postaje novi voditelj. Jelena nije rekla ništa. Samo je upisala godišnji, pa još jedan.

Kad se vratila, više nije znala tko joj je točno šef. Niti ju je tko pitao za mišljenje. I tada je prvi put izgovorila rečenicu koju je dugo držala u sebi: “Ovdje te samo gaze ako šutiš.”

Ne zna što će dalje. Ali zna da joj je dosta da se osjeća nevidljivo.

U priči o Jeleni, uloge su zamršene:

Jelena: konstantno bira pasivnu poziciju. Vjeruje da nema izbora. Ne preuzima inicijativu jer se već unaprijed osjeća poraženom. Tako održava svoju ulogu žrtve.

Kolege: počinju kao spasitelji, ali vremenom gube strpljenje. Nisu nužno zlikovci, ali njihov pasivni otpor dodatno izolira Jelenu.

Sustav: kroz šutnju i nevidljivu hijerarhiju, indirektno podržava igru. Nagrada ide onima koji se usude tražiti, ne onima koji čekaju.

Svi u priči igraju poznatu igru: “Ako ne govorim, nitko me neće napasti.” No, šuteći – prestaju postojati. Jelena nije izbačena iz igre. Ona se sama isključila, vjerujući da tako štiti sebe. Ali rezultat je isti: nestaje sa zajedničkog stola.

Marko ne zna kamo s rukama. Drži kemijsku, ali ne piše. U glavi mu samo brojevi —rata kredita. Žena mu treba roditi. Režije. Zna koliko dana može izdržati bez plaće. Točno devet. Direktor se povuče bez dodatnih objašnjenja. Šef stoji kraj vrata, šuti. U sobi — zrak postaje gust. Kao da svi teško dišu. Marko sjedne, lice mu crveno. Netko u kutu počinje tiho plakati. Marko ne zna tko — i ne okreće se. Utipkava poruku ženi. “Nema plaće ovaj mjesec.” Ali je ne šalje. Gleda u ekran. Pritisne “Spremi kao skicu”. U tom trenutku — stigne mail. Naslov: “Radnici se bune: firma pred kolapsom”. Otvorio ga je samo zato što mu je stigao iz novina, a ne iz firme. I tu negdje – puca. Zna da je radio sve kako treba. Da je davao više nego što je pisalo u opisu posla, a još je i šutio kad su svi šutjeli, a nije se trebalo šutjeti.

Kasnije tog dana, sjeo je u auto. Na radiju je išla vijest. I dok je pričao novinar, Marko je prvi put izgovorio naglas: “Nema više šutnje.” Ne zna točno što će napraviti. Ali zna da će sve biti dobro.

Marko: osjeća da nema moć. Iako se trudio, osjećaj izdanosti mu stvara nervozu. On vjeruje da nema izbora — i to je srž pozicije žrtve

Direktor: ulazi kao zlikovac, iako možda samo prenosi poruku odozgo. Njegova šutnja i okretanje leđa pojačavaju percepciju moći, ali i odsustvo ljudskosti.

Svi se ponašaju kao da “nemaju izbora” i boje se da su sami. To je igranje iste stare igre — gdje svatko čeka da netko drugi nešto učini.

Petra već 11 godina radi u istoj firmi u računovodstvu. Ništa posebno, siguran posao. U ponedjeljak ujutro šef je zakasnio. To se nikad ne događa. U sobu ulazi direktor. Ozbiljan je. Ne miriše na dobro. Govori tiho, okrenut leđima: “Zbog trenutačne situacije… plaće za idući mjesec još nisu osigurane.”

U prostoriji — muk. Pritisak. Petra osjeća kako joj se dlanovi znoje. Zbog novca. Zbog djeteta kod kuće. Zbog kredita. Zbog… neizvjesnosti. Pogledava kolege. Neki šute. Neki već tipkaju poruke. Jedan kolega s druge strane ureda – Karlo – ustaje: “Pa što ste čekali do zadnjeg trena? Gdje je ta odgovornost?” Ljudi ne reagiraju. Nisu ni za njega, ni protiv. Svi su već u svojim glavama.